Civilna iniciativa "U ime obitelji" (V imenu družine) je največje civilnodružbeno hrvaško združenje. V javnosti so se uveljavili kot pobudniki referenduma za spremembo hrvaške ustave, v kateri želijo opredeliti zakonsko zvezo kot skupnost enega moškega in ene ženske. V ta namen so med 12 in 26. majem 2013, s pomočjo več kot 6.000 prostovoljcev in na več kot 2.000 mestih, zbrali 749.316 podpisov in presegli predpisano kvoto 400.000 podpisov, ki so potrebni za razpis referenduma. Hrvaški sabor je jeseni določil, da bo omenjeni referendum v nedeljo 1. decembra 2013. Hrvaški državljani bodo na referendumu odgovorili na vprašanje:  Ali ste za to, da se v Ustavo R. Hrvaške vnese opredelitev zakonske zveze kot življenjska skupnost ženske in moškega?

Nasprotniki vrednote družine že mesece izvajajo medijske napade na zagovornike družine in se poslužujejo popolnoma enakih taktik kot v Sloveniji za časa referenduma o spornem Družinskem zakoniku. Med temi strategijami so: napadi na stojnice, ustrahovanje državljanov in novinarjev, širjenje predsodkov proti zagovornikom družine, izvajanje pritiskov na sponzorje pomembnih športnikov, hujskanje politike proti lastnim državljanom in podobno. Vabimo vas, da budno spremljate dogajanje na sosednjem Hrvaškem in zagovornike družine podprete z molitvijo. Svoj izraz podpore lahko pošljete na naslov: info@uimeobitelji.net

Več:

V nadaljevanju si preberite izjavo hrvaške organizacije Hrast:

HRAST JE „ZA“ OBITELJ

U mnogim državama se zadnjih godina raspravljalo i usvojilo zakone koji zadiru u samu intimnu strukturu obitelji i braka i u probleme koji se tiču same suštine ljudskog bića. Izgleda kao da se samo mi katolici suprotstavljamo, zapravo kažu da se suprotstavljamo, iako u biti upozoravamo na to što znače neke promjene pokušavajući uvijek braniti istinu o čovjeku, vrlo svjesni da smo puni slabosti. Oni koji nas zbog toga kritiziraju tumače te promjene kao civilizacijsko postignuće, kao postizanje jednakosti i kao pobjedu protiv diskriminacije, ali mi i dalje vjerujemo da su te promjene protivne autentičnom humanizmu čovjeka.

Prečesto naš glas ostaje prilično izoliran pred „neusklađenim“ zborom koji govori sve suprotno. Takvu situaciju koriste kao argument dokaza da smo mi katolici usidreni u prošlosti, da ne shvaćamo postignuća suvremenog društva, da smo uvijek protiv napretka i da smo zapravo mi jedini glas koji odudara. Kad se u Francuskoj raspravljalo o pravu homoseksualnih parova na brak, Veliki Rabin Gilles Bernheim je rekao da pravo na brak ne proizlazi iz toga da se ljudi ljube, bili oni homoseksualci ili heteroseksualci, jer se na primjer jedna žena ne može udati za dva muškarca iako ih obojicu voli, niti otac može oženiti kći iako gaji očinsku ljubav prema njoj. Nadalje Rabin kaže da se u ime tolerancije, jednakosti, borbe protiv diskriminacije i tolikih drugih načela, ne može dati pravo na brak svima koji se ljube jer se ne radi o iskrenosti ljubavi, nego o nečemu sasvim različitom.

Veliki Rabin tvrdi da je „brak za sve“ samo slogan i da taj argument koji se predlaže u ime pravde, jednakosti, tolerancije, skriva dvije različite vizije o tome što je brak: ili je brak jednostavno priznanje jedne ljubavi ili je onaj savez koji artikulira muško i žensko u uzastopnosti generacija.   Njegovo stajalište se odnosi na multisekularnu tradiciju utemeljenu na prirodnom redu ljudskih realnosti. U svezi s tim objašnjava da je brak temeljni čin u izgradnji i stabilnosti kako pojedinaca, tako i društva. „Brak za sve“ za njega predstavlja zamjenu, jer bi institucija koja ima pravni, kulturni i simbolički smisao bila zamijenjena aseksualnim pravnim objektom. Tako bi se kopala jama za potkopavanje temelja pojedinca i obitelji, zaključuje.

U svezi problema posvajanja djece od strane homoseksualnih parova koja bi bila legalizirana u braku, Veliki Rabin kaže da je ljubiti jedno dijete jedno, ali ljubiti ga strukturirajućom ljubavlju je nešto sasvim drugo. I dodaje da se uloga roditelja ne može svesti samo na davanje ljubavi njihovoj djeci i odgajanje iste, nego je roditeljski odnos temeljni psihički vektor za osjećaj identiteta djeteta.

Dakle, i otac i majka utječu na identitet djeteta, a dijete mora znati odakle dolazi, potrebno mu je znati koji mu je izvor, očinski izvor i majčinski izvor, jer od njih nastaju djeca, iz sjedinjenja muškarca i žene. Ovaj izvorni čin strukturira osobnost i omogućuje da se dijete uvrsti u lanac generacija, da zna odakle dolazi.

Ono što je u igri u ovim stvarima za nas katolike, ali ne samo za nas, je ideja o čovjeku kao stvorenju, za nas kao Božjem stvorenju. Tu se slažemo s judaizmom u biblijskom tekstu o stvaranju: "Na svoju sliku stvori Bog čovjeka (...) muško i žensko stvori ih" (Post 1,27). Biti muško ili žensko nije voljni izbor, nije fenomen koji ovisi o kulturnim promjenama, nego realnost usidrena u ljudskoj tjelesnosti. Jer čovjek nije samo duh i sloboda, nego je i tijelo, a naše tjelesno biće pripada samoj našoj prirodi.

I izvan vjerskih krugova ima puno ljudi koji posvećuju veliku pažnju ovim pitanjima, vjerojatno zato što su svjesni onoga što je u igri u ovim stvarima, za razliku od političara općenito i zakonodavaca posebno koji puno puta tretiraju ova pitanja gotovo usputno. I tako se mijenjaju zakoni, bez da se uzme u obzir ono što je uistinu u igri. Zato je potrebno izaći na referendum i glasati „ZA“ brak kao zajednicu žene i muškarca.

Veliki Rabin Bernheim u svojoj studiji "Homoseksualni brak, roditeljstvo i posvajanje - Što često zaboravljamo reći" tvrdi da će skupine za prava homoseksualaca "iskoristiti homoseksualni brak kao trojanskog konja" u široj kampanji "poricanja seksualnog identiteta i brisanja razlika među spolovima" i "podrivanja heteroseksualnih temelja našeg društva". Planovi za legalizaciju homoseksualnih brakova rade se "isključivo u korist sićušne manjine", koja potporu često dobiva samo zato što je to politički korektno.

Franjo Kuharić: „Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti; ima granica na kojima se mora stati i ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti".

Savjet Hrast